Dragi Majo i Gorane!

U smiraj poslijepodneva nježna sjenka prelijeće nebom i nestaje u sutonu. Život prolazi u vremenskim ciklusima i mozaik je naših istina, uspjeha i pobjeda, naših nadanja i stremljenja nedostižnom. U toploj zavjetrini prijateljstva i razumijevanja, a dodirnuta vrhom pjesničkog pera, nostalgična tuga s ljubavlju se uspomena isprepliće.

I znam – bilo je more . . . Zvijezda na nebu ima svoj odsjaj . . . Pođi kud hoćeš!

Iz Vaših putopisnih priča izdvajamo (i osjećamo) vječne vrijednosti i ljepotu čovjeka i prirode, što se stvaralo još od praskozorja civilizacije. S rubova poznatog prodiremo u tkanje života i umijeće življenja, uz djetinjstvo, kućni prag i ljubav na dlanu.

Pokazao je put, tajanstven i skrovit . . . Dok gore lampaši naša srca otkucavaju vrijeme i život. U tišini molimo za snagu, zdravlje, ustrajnost i mudrost. Neka zvijezda sreće uvijek bude na putu prema čovjeku! Uz beskraj stvaralačkog nadahnuća i usporenih putovanja (4 km / h), te „život u ruksaku“, želimo Vam mnogo neobičnih i radosnih trenutaka otkrivanja ljepote u svjetovima zbilje, mašte i snova! Do novih susreta u 2019.!

Učenici i djelatnici Željezničke tehničke škole Moravice